-12-
Mila se svidela Nikoli i bilo je to uzajamno. Bila je otvorena, ali na neki dobar, topao nacin. A on je bio… on je bio Nikola. Onaj koji zavede sve, bez imalo truda. Trebalo mi je dosta vremena da se odvazim da upoznam njih dvoje. Plasio sam se da cu nesto izgubiti. Sta, koga i na koji nacin, tada jos nisam znao.
-Kako je on prijatno drustvo – rekla je Mila. Pitam se da li je takav sebi, kada ostane sam.
Ja sam znao da traga za odgovorima, neustrasivo, da otvara vrata svetova iza kojih nije znao krije li se nesto sto ce ga povrediti ili ubiti. Istina koja ce ga ubiti. Decak koji se smeje, znao je da ce ga neznanje ubiti.
Kada je otputovao na rehabilitaciju, negde gde je bilo mnogo netaknutog snega, nisam cesto mislio na njega. Uljuljkivala me misao da ako postoji neko ko moze osvetliti svaki mrak, on je sigurno taj. Zima je bila nikakva, vlazna, topla. Udarila je onda kada je vec trebala proci. Bili smo zavejani i odseceni od ostatka sveta, nekako i u svojim glavama. Postojao je samo taj trenutak, trenutak zagrljaja, zajednickog sedenja uz pec, poljubaca sa mirisom cimeta i jabuka. Znali smo da cemo se pocetkom leta rastati. Mila je odlazila da nastavi svoje muzicko obrazovanje, ja sam ostajao da upisem gimnaziju, jer jos uvek sam bio neodlucan, bez smera i staze. Svaka koja bi se pojavila, bivala je brzo zavejana. Belina je nosila zaborav. Nekakvu utehu, prirodnu za nase godine – da nista nije nemoguce i konacno – u ljubavi.
Udar proleca bio je jos jaci. Iznenada, sve se otopilo, otkrilo smece ispod snega i ono nakupljeno u nama. Ogolilo je strah. Tada sam stalno mislio na Nikolu. Nisam mogao docekati da se vrati, jer on je bio jedini koji moze razvejati strah. Visibabe i ljubicice cvetale su istovremeno. Priroda je zurila da nadoknadi propusteno. Ja sam se bojao promena kroz koje cu morati proci sam. Bile su to moje prve, jer tada jos nisam znao da nisu. Nisam bio svestan svega sto se neopazeno provuklo i uvuklo u mene prethodne godine. Uveliko smo iskljucili grejanje i mirisi su se uvlacili kroz otvoren prozor, kada je zazvonio telefon i ja sam van svake sumnje znao, Nikola se vratio. Izgledao je umorno, kakvog sam ga retko u zivotu vidjao, ali bio je na svojim nogama, ne bas raspolozen da prica o svemu sto se desavalo njemu. Bio je na zadatku i taj zadatak je ispunio. Hteo je da slusa mene i dok smo delili pljugu kod bare, rekao je da je bas umoran. Negde se izgubila suza koja se za trenutak zavrtela.
Vec sutradan, bio je decak koji se smeje.
